Američki predsjednik Barack Obama je u utorak uveče u Chicago

11. januar 2017 (Chicago), SAD – Tražim da vjerujete u snagu donošenja promjene - ne u moju snagu, nego u svoju, kazao je prvi crnački predsjednik Sjedinjenih Država Americki predsjednik Barack Obama rekao je u utorak navečer da je zemlja "bolje, snažnije mjesto" nego što je to bila kada je on preuzeo dužnost 2008. godine, naglašavajnući zaustavljanje financijske krize i recesije, prihvatanje ključnog programa zdravstvene zaštite i legalizaciju gej brakova kao ostvarenja koja su američki građani osvojili kroz njegovu poruku promena.

Taj dio izmamio je dugačak aplauz hiljada okupljenih u Čikagu, na mjestu nekoliko kilometara udaljenom od mjesta na kome je održao govor u noći u kojoj je osvojio svoj prvi mandat u Bijeloj kući.

Manje od dvije nedjelje prije inauguracije novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa, Obama je naložio svom timu da pripreme govor koji će biti upućen svim Amerikancima, uključujući i one koji su glasali za Trumpa.

Obama je u svom govoru rekao da je na svim Amerikancima da se uvjere da se vlada može uhvatiti u koštac sa mnogim izazovima zemlje i da je on riješen da obezbijedi da transfer ka novoj administraciji bude gladak koliko god je to moguće.

"Ne smijete zaboraviti da demokratija ne podrazumeva jednoobraznost", rekao je. "Naši osnivači su se sporili i pravili kompromise i očekivali od nas da činimo isto. Ali, oni su znali da demokratija zahteva osnovni osećaj solidarnosti - ideju da smo i pored spoljašnjih razlika, mi u ovome svi zajedno".

Obama je prvi crnac koji je služio kao predsjednik SAD i primijetio je da su mnogi, nakon njegovog izbora, govorili o "postrasističkoj" Americi. Ali, on je rekao da je rasa i dalje "moćna i često sila razdora" i naglasio potrebu da se održe antidiskriminacioni zakoni.

On je pozvao manjine da pripoje svoju borbu izazovima sa kojima se suočavaju izbeglice, migranti, ruralni siromasi i transrodni Amerikanci, a bjelu populaciju u zemlji da primi k znanju da zakoni koji su diskriminisali Afroamerikance imaju efekte koji traju i 50 godina nakon što su ukinuti.

"Dakle, uprkost stajalištu koje smo osvojili, moramo da pokušavamo snažnije, svi moramo da krenemo od premise da svako od naših kolega građana voli ovu zemlju baš onoliko koliko je mi volimo; da vrednuju težak rad i porodicu kao što mi to činimo; da su njihova djeca radoznala, puna nade i vredna ljubavi baš kao i naša deca."

Obama je pobrojao ekonomske uspehe poput smanjenja broja ljudi koji imaju manjak zdravstvenog osiguranja, rastuću ekonomiju i manju ratu nezaposlenosti. Ali, rekao je da sve to nije dovoljno i da ekonomska nejednakost pogađa demokratske principe zemlje.

"Dok je jedan procenat nakupio veći deo prihoda i bogatstva, previše porodica, u gradovima u unutrašnjosti i ruralnim sredinama nastavlja da zaostaje", rekao je.

Obama je rekao pripadnicima vojske SAD koji su služili dok je on bio glavnokomandujući, da su njegov životni ponos, ukazujući na uspeh u borbri protiv terorizma, uključujući i smaknuće bivšeg lidera Al Kaide, Osame bin Ladena i postojeće napore koalicije protiv Islamske države u Siriji i Iraku.

Predsednik je rekao da Sjedinjene Države moraju da se brane od slabljenja svojih vrednosti uprkos strahu, navodeći dalje svoje napore u zabranjivanju mučenja, reformi zakona o vladinom nadziranju i zatvaranju vojnog zatvora u Gvantanamu, na Kubi.

"Zbog toga ja odbacujem diskriminaciju prema Amerikancima muslimanima", rekao je Obama izazivši vjerovatno najsnažniji aplauz večeri.

Rekao je da je više optimističan kada je reč o zemlji, nego što je to bio na početku svog predsednikovanja. Ali, također je apelovao na ljude da preduzmu aktivnu ulogu u demokraciji, rekavši da sistem zavisi od Amerikanaca koji "prihvataju odgovornost građanstva, nevezano za to u kom se smeru klatno kreće".

Tokom svoje kampanje 2008. godine, Obama je imao jedan od slogana "Promjena u koju vjerujemo". Vratio se toj ideji na kraju svog obraćanja i u utorak uvečer.

"Tražim od vas da vjerujete. Ne u moju sposobnost da donesem promjene, nego svoju", naglasio je američki predsjednik u svom posljednjem obraćanju naciji.

utorak uveče

Američki predsjednik Barack Obama je u utorak uveče u Chicagu u svom oproštajnom govoru izjavio da je Amerika "danas bolja i jača" nego što je bila prije osam godina, i pozvao je Amerikance da nastave putem demokracije. Donosimo prijevod Obaminog govora.

Dobro je biti kod kuće. Moji sugrađani, Amerikanci, Michelle i ja bili smo toliko dirnuti zbog svih tih lijepih želja koje smo primili tijekom prošlih nekoliko sedmica. Ali večeras je na meni red da kažem hvala. Bez obzira na to da li smo imali iste poglede ili se skoro nikad nismo slagali, razgovori sa vama, sa američkim narodom – u dnevnom boravku i u školama; na farmama i u fabričkim halama; za trpezom i na udaljenim ispostavama – ti razgovori su me održali iskrenim, davali mi inspiraciju i snagu za istrajnost. Svakodnevno sam učio od vas. Zahvaljujući vama postao sam bolji predsjednik, i postao sam bolji čovjek.
Prvi put sam došao u Chicago u svojim ranim dvadesetim godinama, još uvijek pokušavajući da otkrijem sebe; još uvijek tragajući za smislom svog života. Upravo ovdje, u dijelovima grada nedaleko odavde, pod sjenkama zatvorenih čeličana sam započeo rad sa crkvenim grupama. Upravo sam na ovim ulicama bio svjedok snage vjere, i tihog dostojanstva radnih ljudi suočenih sa borbama i gubicima. Upravo sam ovdje naučio da se promjene dešavaju onda kada se obični ljudi uključe i angažiraju, kada se okupe i zahtijevaju tu promjenu.
Nakon osam godina na položaju predsjednika ja još uvijek vjerujem u to. I to nije samo moje uvjerenje. To je samo srce naše američke ideje – naš odvažan eksperiment u samoupravljanju.
To je ubjeđenje da smo svi mi stvoreni jednaki, obdareni sa neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda, i težnja za srećom.
To insistiranje na tome da prava, mada su očigledna, nikad se nisu sama ostvarivala; da Mi, kao Narod, kroz instrumente naše demokracije možemo stvoriti savršenije jedinstvo.
To je taj divan poklon koji su nam naši Osnivači podarili: slobodu da težimo ostvarenju naših osobnih snova kroz znoj, težak rad, i maštu – i taj zapovijed da uložimo izajednički napor u postizanje općeg dobra.
Tokom 240 godina, poziv naše nacije građanstvu je pružao rad i svrhu za svako novo pokoljenje. Upravo je to navelo naše rodoljube da umjesto despotizma odaberu republiku, pionire da prokrče put ka Zapadu, robove da izgrade tajne staze koje će ih voditi u slobodu. To je ono što je privlačilo useljenike i izbjeglice preko okeana i rijeke Rio Grande, pokrenulo žene da posegnu za glasačkim listićima, osnažio radnike da se organizuju. Za to su vojnici položili svoje živote na Omaha plaži i Iwo Jimi; u Iraku i Afganistanu – i zbog toga su muškarci i žene iz Selme i Stonewalla također bili spremni da izgube život.
Dakle o tome se radi kad kažemo da je Amerika izuzetna. To ne znači da je naš narod bio bezgriješan od samog početka, ali smo pokazali da imamo kapacitet za mijenjanje i da učinimo živote onih koji nas slijede boljim.
Istina je da naš napredak nije bio ujednačen. Izgradnja demokracije često je bila teška, sporna, a ponekad i krvava. Često nam se čini da za svaka dva koraka unaprijed napravimo i korak unazad. Ali dugoročni zamah Amerike je definiran napredovanjem, i konstantnim proširivanjem vjerovanja naših Osnivača da treba prihvatiti svakoga, a ne samo neke.
Da sam vam prije osam godina rekao da će Amerika uspješno preokrenuti recesiju, ponovo oživjeti auto industriju, i otvoriti najdulji period stvaranja radnih mjesta u istoriji… da sam vam rekao da ćemo otvoriti novo poglavlje u odnosima sa kubanskim narodom, okončati program nuklearnog naoružanja u Iranu bez ijednog ispaljenog metka, ubiti idejnog oca napada 11. septembra... da sam rekao da ćemo postići bračnu ravnopravnost, i obezbijediti pravo na zdravstveno osiguranje za dodatnih 20 miliona naših sugrađana – možda biste odgovorili da su nam ciljevi postavljeni isuviše visoko.
Ali to je ono što smo upravo postigli. To je ono što ste vi postigli. Vi ste bili ta promjena. Vi ste dali odgovor za nade ljudi, i zbog vas je danas Amerika, po skoro svim mjerilima, postala bolja i jača nego što je bila na početku našeg puta.
Za deset dana, svijet će biti svjedok jedne od oznaka naše demokracije: mirnog prelaska vlasti od jednog slobodno izabranog predsjednika na drugi. Ja sam obećao novoizabranom predsjedniku Trumpu da će moja administracija uraditi sve da bi tranzicija protekla na najbolji mogući način, isto kao što je to i predsjednik Bush učinio za mene. Jer je to na nama da osiguratmo rad naše vlade kako bi nam bila u stanju pomoći pri součavanju sa mnogim predstojećim izazovima.
Imamo sve što nam je potrebno za to. Mi smo i nadalje nabogatija, najmoćnija i najpoštovanija zemlja na svijetu. Naša mladost i energija, naša raznolikost i otvorenost, naš bezgranični kapacitet za preuzimanje rizika i sposobnost preokreta znače da budućnost pripada nama.
Ali taj potencijal možemo postići samo ako demokracija funkcionira. Samo ako naša politika odražava poštenje naših ljudi. Samo ako svi, bez obzira na stranačku pripadnost ili određeni interes, budemo pomogli u ponovnom određivanju zajedničkih ciljeva koji su nam toliko potrebni danas.
To je ono na što bih večeras stavio naglasak – stanje naše demokracije.
Moramo razumijeti da demokracija ne traži uniformnost. Naši Osnivači su raspravljali i pravili kompromise, a to se očekuje i od nas. Ali su znali i to da demokracija zahtijeva osnovni osjećaj solidarnosti – tu ideju da bez obzira na spoljašnje razlike, ovdje smo svi zajedno, i zajedno ćemo se uzdići ili propasti.
Bilo je trenutaka tokom naše istorije kada je ta solidarnost bila dovedena u opasnost. Početak ovog stoljeća je bio takav period. Svijet se smanjuje, nejednakost raste; demografske promjene i sablast terorizma – te sile su stavile na provjeru ne samo našu sigurnost i prosperitet, nego i demokraciju. A način na koji se suočavamo sa izazovima u demokraciji odlučiće i o tome kako ćemo obrazovati našu djecu, stvarati dobra radna mjesta, i zaštititi našu domovinu.
Drugim riječima, odrediće našu budućnost.
Naša demokracija neće funkcionirati bez ekonomske mogućnosti za sve. Privreda je danas ponovo u porastu; rastu nadnice, primanja, vrijednost nekretnina, i penzijske usteđevine; siromaštvo opada. Bogataši plaćaju pravedniji udio u porezima, dok burze probijaju nove rekorde. Stopa nezaposlenosti je skoro najniža u deceniji. Stopa neosiguranih nikad nije bila niža. Porast cijene zdravstvene njege je na najnižem nivou u proteklih pedeset godina. Ako iko može ponuditi plan sa očiglednim poboljšanjima koja su bolja od onih u našem sistemu zdravstvenog osiguranja – i pokriti isti broj ljudi sa manje troškova – ja ću mu dati svoju javnu podršku.
Jer upravo zbog toga i služimo – da poboljšamo, a ne da pogoršamo živote ljudi.
Ali bez obzira na sav taj napredak, znamo da to još uvijek nije dovoljno. Privreda ne funkcionira tako dobro, i ne raste dovoljno brzo ako jedan tanak sloj napreduju na račun sve veće srednje klase. Velika nejednakost nagriže i naše demokratske principe. Dok je gornji 1 posto društva nagolilalo veći udio u bogastvu i primanjima, ima puno obitelji u gradskim centrima i u ruralnim sredinama koje su zapostavljene – govorimo o otpuštenim tvorničkim radnicima; o konobaricama i medicinskim sestrama koje jedva sastavljaju kraj sa krajem – svi su oni uvjereni da u ovoj namještenoj igri za njih nema pobjede, da njihova vlada služi samo interesima moćnih – a to je recept za rast cinizma i polarizacije u političkoj sferi.
Ne postoji čarobni štapić za zaustavljanje ovog dugoročnog trenda. Slažem se da trgovinska razmjena mora biti ne samo slobodna nego i pravedna. Ali sljedeći valovi ekonomske dislokacije neće stizati iz inostranstva, nego će nastati uslijed nemilosrdne brzine automatizacije zbog čega će mnoga dobra radna mjesta za srednju klasu postati suvišna.
Zbog toga moramo iskovati novi društveni dogovor – da bi garantirali djeci neophodno obrazovanje; omogućiti radnicima sindikalno organiziranje za dobijanje boljih nadnica; obnoviti mrežu socijalne sigurnosti koja može osigurati naš današnji način života, izvršiti dodatnu reformu u poreskom sistemu da korporacije i pojedinci koji imaju najviše koristi od nove privrede ne bi izbegavali svoje obaveze prema društvu koje im je omogućilo takav uspjeh. Kako ćemo najbrže stići do ovih ciljeva, o tome možemo raspravljati. Ali ne možemo biti samozadovoljni što se tih ciljeva tiče. Jer ako ne stvorimo mogućnost za sve ljude onda će nezadovoljstvo i podjele pojačati i nadalje kočiti razvoj i u budućnosti.
Postoji i druga prijetnja demokraciji koja je isto toliko stara kao i naša zemlja. Nakon mog izbora počelio se govoriti o posle-rasnoj Americi. Koliko god da je dobronamjerna, takva vizija nikad nije bila realistična. Jer rasno pitanje je i nadalje jedna potentna i razdorna snaga u našem društvu. Dovoljno sam star da znam da su rasni odnosi bolji nego što su bili prije deset, dvadeset ili trideset godina – to se vidi ne samo u statistikama nego i u ponašanju mladih Amerikanaca po čitavom spektru političkog života.
Ali još nismo postigli jedno poželjno stanje. Ostalo nam je dosta toga da uradimo. Jer ako na svako ekonomsko pitanje gledamo kao na borbu između marljive bjelačke srednje klase i nedostojne manjine, onda će radnici svih nijansi i boja preostati jedino borba za mrvice, dok će se bogati zatvoriti još dublje u svoje privatne enklave. Ako odbijemo investiranje u djecu imigranata samo zato što ne liče na nas, time ćemo umanjiti perspektive i za svoju sopstvenu djecu – jer će ta tamnoputa djeca predstavljati sve veći udio američke radne snage. Naša ekonomija ne mora biti igra sa balansom od nule. Prošle godine primanja su porasla za sve rase, i za svako starosno doba, kako za muškarce, tako i za žene.
Zakone protiv svake diskriminacije moramo zadržati i nadalje – u zapošljavanju, u stambenoj politici, u obrazovanju i u pravosudnom sistemu. Naš ustav i najviši ideali traže to od nas. Ali zakoni sami nisu dovoljni. Moraju se mijenjati i naša osjećanja. Ako hoćemo djelotvornu demokraciju u ovoj šarolikoj zemlji, moramo poslušati savjet junaka iz jednog američkog romana, Atticusa Fincha koji kaže: Nikad nećeš razumijeti osobu u potpunosti dok god ne razmotriš stvari iz njegove perspektive... dok ne budeš u njegovoj koži.“
Za crnce i druge manjine, to znači povezivanje sopstvene borbe za pravdu sa izazovima sa kojima se suočavaju mnogi – izbjeglice, imigranti, seoska sirotinja, transrodni Amerikanci, a i sredovječni bijelci koji naizgled uživaju u svakoj mogućoj prednosti, ali im je čitav svijet je preokrenut uslijed ekonomskih, kulturmih i tehnoloških promjena.
Za bjelce, to znači prepoznavanje da posljedice robovlasništva i Jim Crow-ovskih zakona nisu isčezle tokom 60-tih godina; da kad manjine ispoljavaju nezadovoljstvo, to nije samo preokrenuti rasizam ili upražnjavanje političke korektnosti; da prilikom mirnog prosvjedovanja ne traže specijalni tretman, nego jednakost u postupcima - ono što su nam naši Osnivači obećali.
Za one koji su rođeni u Americi, to znači podsjećanje na to da sadašnji sterotipi o imigrantima su slični onima koji su ranije korišteni protiv Iraca, Italijana i Poljaka. Amerika nije oslabila zbog njihovog prisustva; svi su oni prihvatili kredo ove zemlje, i time je ona zapravo ojačala.
Tako da bez obzira na naš položaj u društvu, moramo uložiti više napora; moramo polaziti od premise da svaki naš sugrađanin voli ovu zemlju kao što je i mi volimo; da i oni cijene marljiv rad i svoju obitelj kao što i mi; da su im djeca znatiželjna i pune nade i vrijedna ljubavi kao i naša.
To nimalo nije lako. Mnogima od nas je puno lakše da se povučemo u svoje sredine, u svoje susjedstvo, u svoj studenstki grad, u svoje crkve i hramove, ili u svoju drutvenu mrežu, okruženi ljudima poput sebe, sa istim političkim pogledima i da niko ne dira u naše političke pretpostavke. Porast gole stranačke pristrasnosti, sve veće ekonomske i regionalne stratifikacije, rascijepljenost naših medija za zadovoljavanje svačijeg ukusa – sve to doprinosi tome da ovo veliko raslojavanje izgleda prirodno, pa čak i neizbježno. I sve više se osjećamo sigurnim samo u svojoj sredini u kojoj primamo isključivo one informacije, istinite ili lažne, koje potvrđuju naša gledišta, umjesto da svoja uvjerenja baziramo na očiglednim dokazima.
Ovaj trend je treća opasnost po našoj demokraciji. Politika je borba ideja; tokom zdrave debate nastaju prioriteti među različitim ciljevima, i u načinima njihovog postizanja. Ali bez neke zajedničke činjenične osnove, bez spremnosti za prihvatanje novih informacija, i priznavanja valjanosti stanovišta svog oponenta, i valjanosti nauke i razuma, mi govorimo u prazno, a u tom slučaju ne možemo doći do zajedničke osnove i postići kompromis.
Zar ne čini to politiku razočaravajućom? Kako mogu birani funkcioneri bjesniti zbog deficita kada predlažemo izdatak na otvaranje predškolskih ustanova, a ne bune se kada smanjimo poreze za korporacije? Kako možemo opravdati etičke greške u našoj partiji, a otvaramo kandže čim se to isto desi u drugoj partiji? To selektivno biranje činjenica ne samo što je to nepošteno, nego i samoporažavajuće. Što mi je govorila i moja majka: istina uvijek izlazi na videlo.
Recimo u slučaju klimatske promjene. Za samo osam godina, uspjeli smo prepoloviti ovisnost zemlje od strane sirove nafte, udvostručili smo proizvodnju obnovljive energije, i stali na čelo sporazuma koji bi mogao spasiti ovu planetu. Ali bez naše odlučne akcije naša djeca neće imati vremena raspravljati o postojanju klimatskih promjena; moraće se baviti sa posljedicama: ekološkim katastrofama, ekonomskim poremećajima, i talasima klimatskih izbjeglica koje traže utočište.
No svakako moramo raspravljati o najboljim pristupima u rješavanju problema. Prosto negiranje problema ne samo što će iznevjeriti buduća pokoljenja, nego i suštinski duh inovacija i praktičnost u rješavanju problema kojim su rukovodili i naši Osnivači.
To je taj duh prosvetiteljstva koji nas je pretvorio u ekonomsku velesilu – taj duh koji je pokrenuo letove kako kod Kitty Hawk-a, tako i kod Cape Canaverala; isti duh koji liječi bolesti i stavlja računar u svaki džep.
To je taj duh – vjera u razum, u poduzetništvo, i prednost prava ispred sile, koji nam je omogućio odupiranje fašizmu i tiraniji za vrijeme Velike depresije, i omogućio izgradnju novog poretka sa drugim demokracijama nakon Drugog svjetskog rata; poretka zasnovanog ne samo na vojnoj moći ili nacionalnoj pripadnosti, nego na principima kao što su vladavina zakona, ljudska prava, sloboda vjeroispovesti, govora, okupljanja, i nezavisnost štampe.
Taj poredak se sada dovodi u pitanje – najprije to rade nasilni fanatici koje tvrde da govore u ime Islama; u skorije vrijeme to rade i autokrate u stranim glavnim gradovima koji vide u slobodnom tržištu, otvorenim demokracijama i građanskom društvu prijetnju za svoju vlast. Opasnost koju predstvljaju za našu demokraciju je veća i dalekosežnija nego opasnost od automobilskih bombi ili raketa. To predstavlja strah od promjena; strah od ljudi koji izgledaju, govore ili se mole drugačije; nepoštovanje pravne države koja poziva lidere na odgovornost; netolerantnost prema neslaganju i slobodnoj misli; vjerovanje da je mač, ili oružje, ili bomba ili propagandna mašina taj konačni arbitar u određivanju toga što je istinito i što je pravedno.
Zbog izuzetne hrabrosti naših muškaraca i žena u uniformama, i obavještajnih službenika, policije i diplomata koji im pomažu, nijedna strana teroristička organizacija nije bila u stanju isplanirati i uspješno izvesti napad na teritoriji naše domovine tokom poslednjih osam godina. I dok nas Boston i Orlando podsjećaju na opasnost radikalizacije, naše policijske agencije su efikasnije i budnije nego ikad. Uspješno smo se otarasili na hiljade terorista – uključujući i Osama bin Ladena. Globalna koalicija protiv ISIL-a sa Amerikom na čelu je uništila mnogenjihove lidere i oduzela oko polovinu njihove teritorije. ISIL će biti uništen, i niko ko prijeti Americi neće više imati sigurnost. Za sve pripadnike Oružanih snaga: bila mi je čast što sam bio vaš Vrhovni komandant.
Ali za zaštitu našeg načina života nije dovoljna vojska. Kada se prepustimo strahu, demokracija može biti poljuljana. Mi kao građani, moramo biti uvijek predostrožni prema spoljnoj agresiji, isto tako moramo se braniti i od slabljenja vrijednosti koje nas čine onim što danas predstavljamo. Iz tih razloga sam se zalagao tokom posljednjih osam godina da borbu protiv terorizma postavimo na čvrstu pravnu osnovu. Zbog toga smo ukinuli mučenje, radili na zatvaranju logora na Guantanamu, i pokrenuli reformu zakona o nadzoru radi zaštite privatnosti i građanskih sloboda. Zato odbacujem diskriminaciju protiv američkih Muslimana. Zato se ne možemo povući iz globalnih borbi za širenje demokracije, ljudskih prava, prava žena, i prava LGBT zajednica – bez obzira na to što nisu svi naši napori bili savršeni na tom planu; i bez obzira na to što ignoriranje tih vrijednosti nekima se čini cjelishodnim. Jer borba protiv ekstremizma, netolerantnosti i sektaštva su dio borbe protiv autoritarizma i nacionalne agresije. Ako se opseg slobode i poštovanja pravne države u svijetu umanji, vjerovatnoća rata unutar ili između nacija raste, i konačno prijetiti i našim slobodama.

Izvori

• VOA: „Amerika je danas bolja i jača - oproštajni govor predsjednika Obame“ (11 januar, 2017)
• VOA: „Posljednji Obamin govor poziv na jedinstvo, nadu, i čuvanje demokracije“ (11 januar, 2017)